PUCANJE U PRAZNO
Kritika predstave "BLANK" Kamernog teatra 55, u režiji Kokana Mladenovića
NAPOMENA: Mi na Dramaturzima pokrećemo stvari sa objektivnim kritikama na osnovu estetike i konteksta nastajanja. Kako bi to uspjelo, zajednica scenskih umjetnika nas na neki način treba zaštititi od sujete. Razlika između hejta i kritike je kao razlika između opaske „dabogda ti se srušio ovaj zid“ i „obrati pažnju na temelje, zid bi se mogao srušiti“.
Predstava "Blank" u Kamernom teatru 55 pokušava donijeti scensku adaptaciju (koju, kao i režiju, potpisuje Kokan Mladenović) istoimenog romana Feđe Štukana, no problem nastaje već u samom pristupu tekstu. Kao i mnogo puta do sada u tom teatru, roman (a roman nije drama) se pokušava ugurati u pozorišni okvir, zanemarujući činjenicu da književni narativ i dramska struktura funkcionišu po potpuno drugačijim zakonima. Roman se uglavnom oslanja na pripovjedača. Drama se koristi akcijom likova i njihovim dijalogom kroz koji primamo informacije. Rijedak je slučaj da u teatru postoji narator, osim kada je to u redateljskom konceptu dobro opravdano.
Roman “Blank” nema dramski potencijal jer je isključivo pisan u Ich formi, a sačinjen je od velikog broja zasebnih događaja, koji mogu stojati nezavisno jer su nepovezani, pa su u procesu dramatizacije ispremještani, što samo podcrtava dramsku impotenciju. Sudeći po intervjuima i podcastima sa Feđom Štukanom, događaji su stvarni, da bi onda u 55. izdanju knjige naveo da su fiktivni: “Ovo je izmišljena priča. Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je slučajna.”1 Ova fraza nas navodi da automatski pomislimo da je tekst urnek za budući film, a čini se da se u pozorištu našao radi velike potražnje i profita. Naravno, umjetnikov zadatak nije da izlaže ono što se istinski dogodilo, nego ono što se moglo dogoditi i ono što je moguće po zakonima vjerovatnosti i nužnosti.2
Broj likova u romanu je ogroman (igraju ih: Maja Izetbegović, Sabit Sejdinović, Davor Golubović, Dina Mušanović, Senad Alihodžić, Feđa Štukan, Amar Selimović, Enes Kozličić, Anja Kraljević, Nadine Mičić, Aldin Omerović, Alen Muratović, Merima Ovčina, Elma Juković i Sin Kurt), a priča nije zaokružena (varira iz izdanja u izdanje). Svako je u jednom trenutku Feđa, a u sljedećem može biti zamjena za bilo koji drugi lik iz romana, pa se stiče dojam da ni likovi ni situacije nisu značajni jer ne čine nikakvu cjelinu.
Roman je pretvoren u mjuzikl ili kako dramaturg kuće Vedran Fajković u intervjuu za radiosarajevo.ba navodi: “Žanr predstave je koncert sa dramskim elementima”, a izvodi ga bend u kojem sviraju Feđa Štukan, Vedran Fajković, Ismar Žalica i Aldin Omerović. Iako je muzika odlična, ona ne uspijeva biti nadoknada za silne probleme ove predstave. Na kraju predstave ima puno neodgovorenih pitanja, a tokom predstave tehničkih grešaka (korištenje multimedijalnih scenskih aparata, ekrana na kojima blica riječ “BLANK”, a zatim HDMI1), što je samo vrh sante leda od problema, a niti jedan problem u teatru tog kalibra ne bi trebao da bude nevažan. Samo su pojedini “songovi” (ako ih tako možemo nazvati) učinili da pomislim da tu ipak ima nekog dramskog tkiva, međutim repanje je loše, tekstovi nisu pretjerano dosjetljivi. Glumice kada horski pjevaju, pjevaju očajno. Lik Betty (Elma Juković), cure narko-bossa iz Frankfurta, Anđela, koja ga vara s Feđom, prenemaže se (u nedostatku bolje riječi, jer njeno izvođenje nije niti repanje ni MC-anje, samo preglumljivanje) na njemačkom jeziku, a Sin Kurt svoju sekvencu izvodi kao da je riječ o priredbi nakon koje se mora pljeskati, jer koliko god netalentovani bili, sve su to nečija djeca.
Jedino što mogu pohvaliti je monolog (u knjizi pismo) Feđine majke, kojeg jako dobro i uvjerljivo izvodi Nadine Mičić, da se na trenutak čak naježim. Ali trenutak prolazi i ja se nerviram jer ne mogu da predvidim kada bi mogao biti kraj predstave, pošto se skakanjem sa anegdote na anegdotu može ići u nedogled.
Nije važno da li su likovi (najprije iz romana pa onda i na sceni) zasnovani na stvarnim ličnostima ili su rezultat fikcije, ako su dovoljno uvjerljivi. Uvjerljivost je uvijek važnija od istinitosti, jer, istinitost je, kao što Aristotel kaže, zadatak historičara, a ne pjesnika.
"Blank" je bez sumnje, jako popularan roman (druga je najčitanija knjiga u bibliotekama grada Sarajeva poslije “Idiota” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog), ali njegova adaptacija je jedan opšti nered kojeg treba pod hitno pospremiti.
Sukob, kao kičma i jedna od osnovnih instanci drame, potpuno izostaje (jedino Feđa ima sukob s vlastima). Feđin lik kao i u romanu priča svoju životnu priču nelinearno i bojim se da se previše podrazumijeva ili očekuje od publike da su već pročitali knjigu. To nikada ne bi smjelo biti osnovni preduslov za razumijevanje jedne pozorišne predstave. Sve se pokušava "strpati" u više od dva sata, što čini samo da radnja jako često pada (usponi i padovi u ritmu su neravnomjerno raspoređeni). Događaji moraju da se nižu jedan za drugim po principu neophodnosti. U pozorištu nema mjesta za elemente koji nemaju značaj za priču i ne čine cjelinu, bez opravdanja. Predstava "Blank" traje toliko dugo da počinje izazivati nestrpljenje i srklet, zamara publiku nepreglednom količinom informacija koje nisu uzročno-posljedične pa tako ni koherentne, što ne čini ovu predstavu eksperimentalnom i edgy, nego samo nedosljednom i samim time zbunjujućom. Vrijeme u drami nije jednako vremenu u romanu!
Dio tragedije je patos (grč. πάθος: patnja). To podrazumijeva umiranja, slučajeve velikog bola, ranjavanja i druga slična razaranja, odnosno radnje koje donose propast i bol. Međutim, treba znati razlikovati koje scene su nužne, a koje suvišne, i zašto. Scena kada Jozo (Sabit Sejdinović) skida gaće i siluje dvadesetogodišnjeg mladića (pacijenta na psihijatriji), što je dodatno “podvučeno” sinhronizovanim udarcima u bas-bubanj, možda nije suvišna koliko je brutalna, ali u romanu. Na sceni je itekako suvišna, jer su u procesu stvaranja predstave očegledno učestvovala i djeca (iako ni ona ne bi trebala da budu na sceni), a ovaj element nema apsolutno nikakav značaj za nju, osim da nas kvazi-šokira.
Za kraj, pitam se šta se desilo sa tri sveta motivaciona pitanja za stvaranje bilo čega: Zašto ja? Zašto tu? Zašto sada? Da li se može ignorisati pitanje zašto uopšte strani pozorišni režiser ima potrebu da priča sarajevsku priču. Pitanje nepotizma neću ni načinjati, jer ne bih da čačkam mečku. Da li je postavljanje ovog teksta na scenu samo još jedan u nizu Štukanovih marketinških projekata ili ima potencijal da, kada se glumci uigraju, postane nešto više od pukog projekta koji je “sigurica”, ostaje na vremenu da nam pokaže. U međuvremenu većina mladih domaćih režisera, koje svake godine Akademija scenskih umjetnosti odškoluje, neće moći ni da “prismrde” angažmanima u projektima ovako megalomanskih razmjera.
Feđa Štukan: BLANK; DOBRA KNJIGA, Sarajevo, 2024.
Aristotel: O pesničkoj umetnosti (Miloš N. Đurić); DERETA, Beograd, 2008.
Na osnovu čega osuđujete?
Tekst je problematičan, stvarno jeste, ali zar nije Kokan uspio da ga transformiše u nešto stvarno posebno, kreativno i drugačije?
Roman možda nema dramski potencijal (mislim da sve može imati dramski potencijal), ali zar to mora značiti da se predstava ne može raditi na osnovu romana? Kokan stvarno ima nevjerovatnu sposobnost da ovakve stvari pretvori u fantastične predstave sa jako originalnim pristupom. Mislim da je vaš pogled sasvim korektan, ali zar nije malo previše ograničen?
To što svi mogu biti Feđa u nekim momentima, i broj glumaca je samo karakteristika postdramskog pozorišta. Nekome ne prija, nekome prija, ali objektivno zavisi od konteksta. Smatram da je to u ovoj predstavi jako dobro organizovano jer u svakom momentu znamo ko je ko, osim u momentima gdje neki glumci ne igraju stvarne likove, već imaju koreografsku ili pozadinsku ulogu.
Likovi i situacije su jako značajni, i kroz čitavu priču stvaramo emotivnu konekciju sa njima.
Tehničkih problema zaista ima, ali mislim da su to trenutni problemi koji će se vremenom riješiti kako predstava bude sazrijevala, što ne znači da nisu tu i da ne prave razliku. U svakoj predstavi postoje tehnički problemi koje često ne vidimo, ali neki su dosta očitiji. Ne treba suditi predstavu po takvim greškama. Repanje nije loše, glumci nisu reperi, oni su glumci. Na jedan jako interesantan način iznose to, a većina songova ima ironične tekstove i to može dati dojam kao da nisu dosjetljivi. Glumice super pjevaju i jako su simpatične. Ponovo, nije cilj u savršenom pjevanju već u prenošenju priče, to su glumci.
Ne vidim potrebu Sina Kurta u predstavi među odraslima, međutim, Sin Kurt je jedan izvanredan i veoma talentovan mladić koji bi se stvarno trebao nastaviti glumom. Znam da pišete ozbiljne kritike, ali zar nije malo neprofesionalno vrijeđati klinca od 16 godina i govoriti da je netalentovan? Smatram da ima više talenta i sposobnosti nego neki glumci iz Sarajeva koji imaju stalne poslove u pozorištu. Otac mu jeste poznat i Sin je od malih nogu guran u svijet glume, ali mislim da je itekako zaslužio svoje mjesto u ovoj predstavi svojim trudom, radom i talentom. Svaka mu čast.
Usponi i padovi su stvarno neravnomjerno raspoređeni, i to je jedna od najvećih zamjerki. Međutim priča je tu, samo je obrađena, opet govorim, na jedan dosta drugačiji način za koji smatram da iziskuje puno pozorišnog iskustva za prihvatiti ga. Možda se scene čine nepovezanim, ali to jednostavno pripada Kokanovom izuzetno kreativnom stilu, koji je težak za neku publiku.
Zašto je scena sa Jozom suvišna?
Potresna je i ima poentu. Šta znači kvazi-šokira? Ko su djeca? Na sceni je Sin Kurt koji ima 16 godina i veoma dobro zna za te stvari, i to ne bi trebale biti tabu teme za nekoga tih godina. Mislim da je svako sa svojih 16 dovoljno zreo da takve stvari gleda u pozorištu, a mislim da prisustvovanje na sceni ne pravi nikakvu razliku.
Zašto strani režiser ne bi imao priliku da priča Sarajevsku priču?
Znači li to da Spielberg nije trebao režirati film "Šindlerova Lista" jer nije njemac?
Mislim da pristup stranog režisera (koji uopšte nije stranac) može donijeti jedan sasvim poseban pristup djelu.
Izvinjavam se na ovako dugom odgovoru, ali kritika me stvarno pozvala na diskusiju i mislim da se stvarno dosta može pričati. Nisam, naravno, mislio ništa loše, i jako mi je drago da iznosite svoje mišljenje i to je jako vrijedno. Uvijek sam otvoren za diskusiju :)