Užitak u nepoznatom

Osvrt o performativnoj sceni kolektiva Station 3 i Magični teatar iz Sarajeva

Zadnja nota sevdalinke je utihnula u crnom prostoru koji je tako mračan da na tren, publika ne vidi ni ispruženu ruku ispred sebe. Tri sekunde potpune tišine. Onda, kada se plava svjetla reflektora na sceni Collegiuma Artisticuma ponovo upale i četiri izvođača stanu u red, ponosno, lijepo i polugolo, uzdiže se ogromna buka. Glasnoća aplauza je impozantna. Tako impozantna da se nađem u situaciji gdje se moram odlučiti šta ću sa svojim rukama: ili da ih upotrebim da njima pokrijem svoje uši ili da učestvujem u kolektivnom talasu oduševljenosti. Odlučim se za drugo, kada se moja pratnja odjednom okreće prema meni, prodere mi se direktno u ušnu školjku: “Publika najglasnije plješće kada ništa ne razumije.” Prvo klimam glavom, tek onda razmišljam i spoznajem da je u pravu. Iako većinom nisam shvatila ni jedan element performansa “Sva naša tijela”, koja je to radnja koja se odvija pred nama, uživala sam u svakom momentu.

“‘Sva naša tijela: Oda ljubavi’ spaja japanski butoh ples i bosanski sevdah u teatarsko-plesni performans koji istražuje teme ljubavi, straha i granica vlastitog tijela koje muškarac i žena moraju prevazići da bi postalo jedno.” Upravo tako glasa uvodni tekst u performans koji svojom apstraktnošću ipak može da evocira i raznovrsna druga tumačenja. U trajanju od trideset minuta, četvero izvođača, naime Uma Đurić, Ema Salihbegović, Isak Mazrak i Adnan Zenuni odnosno dva plesna para predstavljaju dvije vrste romantične ljubavi. Jedna je nježna i bojažljiva, druga je agresivna, skoro nasilna.

Cjelina se sastoji od dva dijela. Prvi dio performansa nosi dramaturški luk unutar kojeg publika prati gradaciju rasteće tjelesne napetosti između oba para. Prvih petnaest minuta, nikako se ne dodiruju. Tek kada jedan par sruši jaz praznog prostora između sebe, padajući u neku vrstu borbe koja liči na hrvački meč, napetost se smanjuje. Drugi par je i dalje neodlučan. Njihov poljubac na kraju završi prvi dio. U pozadini ih sve vrijeme prati alternativna verzija sevdalinke “Žute dunje” pijaniste Davida Đurića.

Drugi dio performansa izražava onaj zbunjujući užitak u nepoznatom. Gašenje svjetla označava kraj prvog i početak drugog dijela. No, kako mrak i tišina potraju nekoliko trenutaka, u publici se razvija suptilna buka. Muklo se čuje kako nekoliko gledatelja i gledateljica pitaju: da li je već vrijeme za pljesak?

Onda, u obliku oštrog reza koji nametne filmsku atmosferu, podržana i sa strane scenografskog rješenja (Imran Đurić) koji se sastavlja isključivo od razigrane koreografije svjetla odnosno projekcija apstraktnih slika koje plesni kvartet na sceni uokviruju, tek onda počinje drugi dio. U njemu su likvidirana sva pravila koherentnog narativa, kako je ovaj epilog – riječ koju upotrebljujem zbog manjka boljeg opisa – u potpunosti posvećen butoh plesu. Nisu više likovi koji stoje u prvom planu i odnos između njih, već sama tjelesna radnja koja pruža asocijacije ili znakove koji uopšte nisu povezani sa materijalnim svijetom u kojim živimo.

Čini se kao da se ovaj dio ne referiše na ništa drugo osim samog sebe. Zbog toga, pred mojim očima se stvaraju imaginacije, slike iz vlastite prošlosti. Gledajući njih, izazvani su lične uspomene u meni za koje niko u ovoj prostoriji ne zna. Pitam se, šta ostala publika vidi. Ljepota jeste, što nikada neću saznati, jer je moja tajna o tome što “Sva naša tijela: Oda ljubavi” izaziva u meni, istovremeno i kolektivna.

Kao autorski projekt redateljice i koreografkinje Ume Đurić, performans je podržan od strane Regional Youth Cooperation i Office Western Balkans Youth Cultural Fond. Organizovan je od strane umjetničkog kolektiva Station 3 koji se sastoji od ukupno tri člana. To su Armin Behrem, dramaturg i dramski pisac, Benjamin Bajramović, glumac u Bosanskom Narodnom Pozorištu Zenica i pisac, kao i Thomas Steyaert, belgijski koreograf i vizualni umjetnik. Kao trio oni pružaju lokalnim ali i međunarodnim umjetnicama i umjetnicima priliku za umjetničke rezidencije u Sarajevu. Pritom, oni omogućavaju prostor za izvedbe raznovrsnih scenskih performansa kao i stručno savjetovanje u realizaciji radova. Uslove i ograničenja za prijavu projekata skoro ne postoje, što igra uz njihov koncept koji se bori za slobodu izražaja i protiv elitizma Sarajevske profesionalne scene.

Drugi Sarajevski teatarsko-performativni kolektiv koji se bavi sličnim zadatkom jeste Magični teatar. Osnivač je Benjamin Konjicija, dramaturg i performativni umjetnik koji u vlastitim scenskim projektima spaja tjelesnost, lutkarstvo i mitove. Drugi članovi su redatelj Abas Hamzi, performer i umjetnik Muhamed Adem Merdžanić. Izvođaci u Magičnom teatru su i Lamija Šupić, Mirela Popaja Hadžić i Šejla Bratić. A sastav kolektiva se i redovno mijenja. U pet godina postojanja, Magični teatar je organizovao nekoliko vlastitih produkcija u obliku klasičnog, ali i lutkarskog teatra, performativnih radionica kao i umjetničkih rezidencija u kooperaciji sa DKC-om Sarajevo i austrijskog kolektiva KRA International (Nora Köhler i Vera Kopfauf) iz Graca. Prije mjesec dana je Magični teatar zapisivao ugovor sa udruženjem Okup Bugojno čija je predsjednica producentica Adna Rizvan.

Nakon šesnaest izvedbi i predstava u sedam gradova u 2024. godini, 06. januara 2025. godine kolektiv je započeo svoj najnoviji projekt. “Laboratorija magije” je interaktivna radionica performativnih umjetnosti koja je zamišljena kao redovno sedmično okupljanje. Svi zainteresovani, neovisno od stepena pozorišnog profesionalnog iskustva, pozvani su da učestvuju u prvom izdanju koje je vođeno pod naslovom “Tijelo i objekti I-III”. Prva radionica je održana u foajeu Pozorišta Mladih, sve ostale izvođenu su u istom prostoru kao i performans “Sva naša tijela: Oda ljubavi”, naime u maloj sali Collegiuma Artisticum.

Opremljeni sa raznim objektima – tri plastične stolice, jedan tabure i tri ruke plastičnih manekenki sa pijace Ciglane – i izvanrednim muzičkom soundtrackom koji sa klasičnim kompozicijama Franz Liszt-a i filmskim scoreom serije “Twin Peaks” u režiji Davida Lyncha čini zvučnu kulisu koja stvara prijatni ambijent. Podijeljenja je radionica u tri segmenta: zagrijavanje, kolektivni rad I i II. Princip je jednostavan: svaki pokret nastaje na licu mjesta kao produkt zajedničke improvizacije. Ne postoje ni didaskalije ni konkretke redateljske indikacije, jedino na što Benjamin kao vođa radionice uputi je to “da ne postoji tačno ili pogrešno.”

U sklopu zagrijavanja, učesnice i učesnici su pozvani da upoznaju onaj predmet koji su prije toga izabrali. Dok muzika lagano teče u pozadini, ekipa od ukupno desetero zainteresovanih koji su se prijavili istražuje odnos sa svojim predmetom. Krečući se u kružnim pokretima, svako nađe novu funkciju za svoj predmet kako rekontekstualiziraju njegovu upotrebu: neko koristi plastičnu ruku kao teniski reket, drugi kao štap za hodanje, jedna od učesnica namaštava da je izdubljeni dio taburea sveti prostor pred kojim se ritualno pokloni. Nikome nije poznato šta će se sljedeće desiti.

U ovom trenutku, drugi učesnik se pridruži novo izmišljenom kultu crvenog taburea, imitirajući poklanjanje. Njegova treća ruka, ona plastična sa Ciglana, odjednom drži cigaretu. Na taj impuls priključi se još jedna osoba koja nudi upaljač. Vrteći ruku u krug kao da je produženi cigaretnik, troje fanatičara odnosno performativnih izvođača skupa puše cigaretu koju na kraju ubace u prevrnuti tabure. Onda, sve troje ustaju kako bi u krug plesali kao vještice. Koliko god da su asocijacije ove improvizacije jasne, nastale su spontano i nepredviđeno. Uživanje u nepoznatom, u neznanju o tome što će suigračica i suigrač sljedeće učiniti, istovremeno izaziva uzbuđenost kao i ekstazu. Slično su se odvijali i drugi i treći segment, tj. kolektivni rad I i II, četvrte radionice “Laboratorija Magije” koja će se uskoro ponovo održati i koja je apsolutno preporučljiva. Na kraju, svi su izrazili svoje oduševljenje sa osvježavajućim konceptom koji kao takav ne postoji nigdje drugo u Sarajevu.

Trenutno, cijela Sarajevska performativna scena koja istovremeno predstavlja i alternativnu pozorišnu scenu, sastoji se samo od nekoliko pojedinaca i ova dva kolektiva koja redovno proizvode projekte u obliku predstava, radionica i sl. U svom radu, Station 3 i Magični teatar usko su povezani. Kako se međusobno shvaćaju kolegijalno kao podrška jedno drugom, podrazumijeva se da se njihovi projekti često dodiruju u umjetničkom ali i u političkom smislu.

Činjenica jeste da se jedan i drugi kolektiv u svom radu suočava sa raznim logističkim problematikama. Kao od države neovisni kolektivi, nabavljanje financijskih sredstava, ali i pitanje prostora uspostavili su se kao izazov. Kako je Collegium Artisticum, umjetnička galerija i institucija smještena u podzemlju, dijelu kompleksa Skenderije, oboma pružila priliku za razvoj rada u njihovim prostorijama, važan korak za nastavljanje neovisnog rada je ispunjen. Ipak, fali trajna solucija.

Visok broj gledateljica i gledatelja i pozitivne reakcije publike performansa “Sva naša tijela: Oda ljubavi” kao i radionice “Laboratorija magije” ukazuju na potrebu Sarajevskog društva za alternativnim pozorišnim projektima koji se razvijaju van profesionalne scene. Gdje nije dobro skrojen komad klasičnog glumačkog pozorišta u fokusu pažnje, koji već godinama ponavlja slične forme i teme koje su porodica, rat i etničke predrasude (često sve troje spojeno u jednom izvođenju) i koji se predstavljaju publici često sa didaktičkim poukama: “Rat je loš, vidite što nam je učinio” ili sl.

U ovom gradu, potrebni su pozorišni projekti koji uključuju publiku kao jednak element performansu, a ne samo kao pasivnog promatrača. Projekti koji svojom asocijativnošću i apstraktnošću ciljaju na maštu publike i pritom, prkose se svakom tumačenju. Ovako, kada uživanje u umjetnosti, a ne njena intelektualizacija, postaje glavni zadatak performansa, pozorište bi zaista moglo postati prostor slobode.